Eppur si muove

07.10.2018. g.

Eppur si muove

Uspješno smo apsolvirali Svjetsko prvenstvo u nogometu. Za čuđenje svijeta hrvatska reprezentacija pokleknula je tek na finalnoj utakmici te je na taj način osvojila drugo mjesto. Uspjeh koji će se teško ponoviti, ali koji će se pamtiti i koji će biti zapisan u športske, a napose nogometne anale.

         Pišemo li na Hrvatskom rukometnom portalu o nogometu ili rukometu, zapitat će se mnogi. I ima li uspjeh nogometne reprezentacije ikakve veze s rukometom?

         Svakako da ima. Rezultat koji je postigao Modrić i društvo reperkusira se na čitav šport, povećava interes bavljanja ovom prevažnom društvenom djelatnošću, prvenstveno u nogometu, ali i u ostalim športskim granama, pobuđuje interes djece i omladine za uključivanje u, najviše u nogomet, ali u isto vrijeme i u druge športove, napose u one za koji je interes postojao i ranije, a u koje svakako spada i rukomet.

         S druge strane ovaj veliki uspjeh imao je i negativne učinke. Na svakom koraku mogli ste čuti kako smo mi Hrvati i ostali koji Hrvatskoj žive, Bogom predodređeni da se športom bavimo pa ako tomu dodamo i nekoliko uspjeha u individualnom športu, atletici i gimnastici, primjerice, slika je potpuna. Ovdje svakako ne smijemo zaboraviti i tenis koji je također polučio velik uspjeh pobijedivši Sjedinjene Države i pored činjenice, kako je netko duhovito primjetio da su naši teniski športski suparnici bili iz čitave Amerike, a naši samo iz Međugorja. A kako u svakoj šali ima i pola istine, u onoj prvoj polovici se našao Borna Ćorić koji eto nije iz ovog malog hercegovačkog mjesta.

         Zašto pišem da je uspjeh nogometaša imao i neke negativne učinke. Pa iz prostog razloga kojeg sam već dotakao jer se naša hrvatska športska nacija diže na športski Olimp, kao da to nisu oni isti hrvatski građani koji, kako sam o tomu već pisao preferiraju, fotelju, grickalice i pivo i daljinski kojim u čas postignu to da se iz Pariza prebace u Madrid ili Barcelonu ili da poprate dobre rezultate „Dinama“ na međunarodnoj sceni.

         Športski uspjesi jesu u određenoj mjeri potakli djecu da se uključe u razne športske klubove i grane da slijede svoje idole, maštajući da će i oni jednog dana izaći pred desetke tisuća gledatelja i što je još važnije, zaraditi milijune eura.  

         No, jesu li rezultati naše reprezentacije, naših klubova i pojedinaca potakli i promijenili odnos prema športu i rekreaciji u onoj mjeri kojim bismo mogli i trebali biti zadovoljni? Tvrdim da nisu, barem ne u onoj mjeri kakvu bismo priželjkivali. I pored stereotipa o hrvatskoj športskoj naciji, još uvijek nismo „dohvatili“ one druge kojima je šport i rekreacija nešto normalno, kao kod nas, primjerice igranje raznih igrica na obitelu.

         Ovo pišem u predvečerje prvoligaške utakmice „Dalmatinke“ s „Lokomotivom“ u Pločanskoj športskoj dvorani u kojoj su „Zagrepčanke“ apsolutne favoritknje, ali to su bile i rukometašice „Zrinskog“ i „Trešnjevke“, pa su svejedno novajlije u ligi na četvrtom mjestu na ljestvici sa stopostotnim učinkom. Ipak. „Lokomotiva“je „Lokomotiva“, napose i stoga, kako se u Pločama šale, jer igraju s 18 igračica od kojih su dvije „Dalmatinkine“.

         Naše reprezentacije u mlađim dobnim skupinama, napose muškarci ne ponavljaju rezultate koje su postizavale koju godinu ranije, ali su povratku u sam vrh vrlo blizu. S druge, pak strane, za sada je djevojkama uspjeh i plasman na najveće rukometne smotre Starog kontinenta ili svijeta. Očita je tendencija u uzlaznoj putanji pa se možemo nadati da će na budućim završnicama rezultati biti još bolji.

         Seniorska reprezentacija je silom prilika pomlađena, ali i dijelom odlukom vodstva, dobro je vođena. Neke mlađe igračice koje do su sada bile u sjeni starijih i iskusnijih, izbile su u prvi plan i očekivanja su ispunila.

         I kako ovaj uradak pršti od optimizma s rijetkim zamjerkama, trebamo se osvrnuti i na donošenje propisa koji bi uvelike pospiješili uvjete u kojima se naš šport nalazi i koji bi omogućili da se djeca i mladež mogu nesmetano baviti športom i rekreacijom te koji bi u nogome promijenili percepciju nabolje koja o športu vlada u Republici Hrvatskoj. Prateći internet, a napose portale koji pišu o rukometu, ne mogu sa žaljenjem ne primijetiti da je nekadašnja „tvornica“ igrača, prvak Europe i jedan od najboljih klubova u bivšoj državi banjalučki „Borac“ pred gašenjem.

         U predizbornoj kampanji jedan od vođa jedne naše velike stranke založio se za izgradnju malih dvorana u većini mjesta kako bi djeca i mladež imala se gdje baviti športom i rekreacijom. Nisam odolio, uspio sam preko interneta doći s njim u kontakt i zaključio sam da on osobno nema ništa protiv rukometa, ali da mu je ovaj naš najtrofejniji šport zadnja rupa na svirali. Ali, bez obzira što se najveći broj ideja iz predizborne kampanje ne ostvari, ako njegova stranka pobijedi na izborima, a jeste, postoji realna opasnost da se rukometni klubovi u više hrvatskih gradova eutanaziraju, kao što je, primjerice učinjeno s mojim klubom u Drnišu u kojem su 1932. godine djevojke igrale hazenu. Možda bi se ovom zaboravljenom športu opet mogle vratiti u maloj dvorani u kojoj se ne može igrati ni odbojka, a kamo li rukomet.

         U posljednje vrijeme malo ili gotovo ništa se ne čuje o „Opatijskoj inicijativi“. Iako je dobila verbalnu podršku nekih meritornih društvenih i državnih faktora, čini mi se da se realizacija njezinih prijedlog ne miče s mrtve točke.

         Što se tiče novog Zakona o športu koji je već odavno trebao ugledati svjetlo dana, čitajući neke nacrte koji su se pojavili u javnosti prvenstveno putem interneta, čini mi se da on neće značajno poboljšati uvjete u kojem žive športski klubovi, a među njima i rukometni. Nemam egzaktne podatke, ali mi se čini da je osipanje rukometnih klubova usporeno, ako nije sasvim i zaustavljeno.

         Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je vodstvo Uprave za šport na čelu s aktualnom državnom tajnicom pogrešno odabrano, da ono do kraja ne razumije ukupnu problematiku hrvatskog športa, a što bi moglo rezultirati lošim osnovnim zakonskim aktom, Zakonom o športu, kao i ostalim provedbenim podzakonskim aktima, što bi u krajnjem slučaju prouzročilo „slobodni pad“ hrvatskog športa, a time i rukometa.

         No, budimo optimisti!

 
Autor: Neven Vicić
Članak je pregladan 29 puta.

Komentirajte ovaj članak