KUDA PLOVI RUKOMETNA LAĐA U DALMACIJI

03.04.2015. g.

KUDA PLOVI RUKOMETNA LAĐA U DALMACIJI

Gašenje ženskih rukometnih klubova u Dalmaciji

Prije nekog vremena, sada već bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović bio je u posjetu djeci športašima i športašicama u Ladimirovcima i Osijeku. Tom prilikom darovao im je športsku opremu i športske rekvizite. Između ostalog i nogometne i košarkaške lopte. U tom činu nema ništa spornog osim činjenice da njemu i (ili) onima koji su te lopte kupili, nije palo na um da im daruje i rukometne. Nažalost, ovaj primjer nije usamljen, pače, kudikamo je više pravilo nego iznimka. U svijesti mnogih koji ovu državu vode, hrvatski rukomet, dvostruki olimpijski pobjednik je najčešće na margini interesa te se o njemu govori onako usput, uglavnom kada naše reprezentacije nastupaju na nekom europskom ili svjetskom natjecanju ili kada u okviru rukometne organizacije izbije neka afera. Tada zapravo i najčešće. Tko pročita ovaj kratki uvod može pomisliti da cjepidlačim, te kako uopće nije bitno koje je Predsjednik lopte darovao djeci. Mogli bi biti i u pravu da ovaj slučaj nije pravilo već samo iznimka. Onaj tko pozorno prati i gleda razna športska događanja na Hrvatskoj televiziji zna da do 2003. godine ni u jednoj špici neke športske televizijske emisije nije bio zastupljen rukomet. Počeo se  stidljivo pojavljivati tek onda kada smo osvojili svjetsko prvenstvo u Portugalu.

Pred nedavno europsko prvenstvo za žene „Slobodna Dalmacija“ je na dvije stranice pisala o ovom događaju. Objavila je i slike rukometašica iz Dalmacije. Ugodno iznenađen što se o tom događaju u „Slobodnoj Dalmaciji“ toliko piše, pročitao sam članak, kad tamo, ispod objavljenih slika stoji da su Marta Žderić i Ivana Jelčić iz Metkovića, Maja Zebić iz Splita, a Žana Marić iz Trogira. Ove krivotvorine, namjerne ili nenamjerne nisu ispravljene, iako su mnogi zvali urednika i novinara koji je to napisao. Ta prvenstvo je i tako prošlo. O ženskom rukometu uostalom opet će se pisati  kada i ako naša reprezentacija izbori plasman na neko od sljedećih.  

Prvenstvo I. hrvatske rukometne lige za žene je u tijeku. Međutim, sjeća li se itko da je u posljednih par godine Hrvatska televizija objavila rezultate kola koje je upravo odigrano. I to javna televizija kojoj svi u Hrvatskoj plaćaju pretplatu, pa i rukometaši i rukometašice kao i golemi broj pristaša rukometne igre. Mogli bismo tako u nedogled.

Ovaj kratki uvod nisam napisao kako bih opravdavao loš rezultat naše ženske reprezentacije na europskom prvenstvu ili kako bih se suprostavio onima koji šesto mjesto naših rukometaša na smotri najboljih rukometnih reprezentacija svijeta krste po raznim elektroničkim medijima ili pisanim tiskovinama debaklom ili katastrofom, iako to nije ni jedno ni drugo, već da bih kroz primjere gašenja ženskih rukometnih klubova u Dalmacji ukazao na jednu opasnu tendenciju koja prijeti još većem sma-njenju ženske rukometne baze i koja će imati ozbiljne repekusije, i to ne samo na stanje rukometa na području koje ti klubovi pokrivaju, već i na ženski rukomet u cjelini u Hrvatskoj.

Ivana Jelčić, Marta Žderić, Maja Zebić, Kristina Elez, Žana Marić, Anita Gaće, Vesna Milanović Litre su igračice koje su potekle u dalmatinskim rukometnim klubovima u kojima danas ne igra ni jedna. Ako njima pribrojimo Andreu Čović, Kapitanović, Gugić, Blažević i druge koje su nastupale ili su na vratima hrvatske reprezentacije, slika će biti potpuna. Naime, znatan broj hrvatskih rukometnih reprezentativka je potekao iz ovih klubova i bez njih se hrvatska ženska rukometna reprezentacija neda ni zamisliti. Osim njih, bivše i sadašnje kadetske i juniorske reprezentarivke ne treba ni nabrajati. A kada bismo još i pridodali i rukometašice koje igraju po raznim hrvatskim i europskim klubovima, trebala bi nam barem još jedna novinarska kartica teksta.

Tko se danas i među najboljim poznavateljima rukometa u Dalmaciji sjeća da se ženski rukomet igrao u Poličniku? „Zadar“, nekada jaki drugoligaš u jugoslavenskoj ligi zapad danas nastupa s promjenjljivim uspjehom u drugoj hrvatskoj ligi jug. Gdje su danas ženski rukometni klubovi u Benkovcu i Biogradu n/m? Žalostan je slučaj s rukometom u Vodicama. Nekadašnji strah i trepet svih klubova u Dalmaciji ŽRK „Vodice“ odavno ne postoji, ali je zato osnovana ženska košarkaška ekipa. S obzirom da je ista sudbina pogodila „Pionirku“ iz Imotskog, kvalifikanta za ulazak u drugu jugoslavensku ligu i „Dubrovnik“, sudionika tadašnjeg drugoligaškog natjecanja, napustit ćemo načas ovo zemljopisno „putovanje“ sa sjevera prema jugu. Pogađate, u oba grada djevojke su iznenada „zavoljele“  košarku. Ipak, treba istaknuti da se ženski rukomet Dubrovniku opet budi te da djevojke nastupaju u trećoj ligi.

Žalostan je slučaj sa ženskim (i ne samo ženskim) rukometom u Šibensko kninskoj županiji. Vodice smo već spomenuli. Ženski rukomet je eutanaziran u Drnišu i Šibeniku, već odavno su klubovi ugašeni. Trošak od oko 30.000,00 kuna godišnje za igranje u trećoj ligi za ove gradove je izgleda bio prevelik izdatak. „Knin“ se još neda iako je to tek blijeda slika onoga što je kninski ženski rukomet nekada predstavljao. Ipak, nada u napredak postoji jer kninski treneri s djevojčicama rade veoma dobro.

Iako ovdje pišem o ženskom ne mogu ne spomenuti stanje u muškom rukometu u ovoj Županiji. Kada je potpisnik ovih redaka koncem šezdesetih godina igrao rukomet, u Šibeniku su postojala tri kluba, jedan u Dalmatinskoj,  a dva u regionalnoj ligi Šibenik - Zadar. Ta dva kluba su tu ligu tvorile skupa s „Partizanom“ iz Drniša i „Partizanom“ iz Knina, „Omladincem“ iz Benkovca i „Čistom Malom“. Za neupućene, to je istoimeno selo blizu Šibenika. Još je nastupala i druga momčad „Vodica“. Danas se muški rukomet ne igra ni u Benkovcu, ni u Kninu, ni u Drnišu, ni u Šibeniku, a da o Čistoj Maloj i ne govorimo.

Krenemo li prema jugu ne možemo zaobići Trogir. Nakada davno, toliko davno da nam se to čini nestvarnim trogirske igračice su plijenile pozornost i privlačile publiku gdje su god igrale, diljem cijele bivše države. U jedno vrijeme Trogir je imao i dva prvoligaša RK „Trogir“ i RK „Ekonomist“. Malo se zna da je poznata hrvatska rukometašica Biserka Rožić Višnjić u „Trešnjevku“ otišla iz „Ekonomista“, a ne iz „Trogira“. Danas Trogir već odavno nema dva kluba već samo jedan – u trećoj hrvatskoj ligi jug! 

Pisati o sinjskom ženskom rukometu trebalo bi naširoko i nadugačko. Ipak, ukratko valja reći da je rijetko koji ženski rukometni klub u Hrvatskoj stvorio toliko kvalitetnih i poznatih igračica kao što je to ŽRK „Sinj“. Ipak, neki drugi mjesni klubovi koji ni iz bliza nemaju toliko uspjeha u stvaranju igrača ili igračica, prvenstveno iz nogometa i košarke po mišljenju onih koji vode grad imaju prednost.  Za ŽRK „Solin“ mogli bismo kazati: „plesale su samo jedno ljeto“.U nekadašnjem drugoligašu „Vrgorcu“ danas treniraju samo najmlađe djevojčice.

Kada su neke druge sredine stidljivo počinjale, na Korčuli se igrala liga u muškoj i ženskoj konkurenciji. Svako mjesto je imalo svoj klub. Danas kod muškaraca „živa“ je samo „Korčula“, a kod žena „Vela Luka“ nastupa s djevojčicama rođenim 2002. godine. I to je sve. Opuzenske djevojčice igraju u županijskoj ligi.

Kronologiju gašenja ženskih rukometnih klubova završit ćemo u Gradcu i Orebiću. U ovom nabrajanju ne bi me iznenadilo da sam koju bivšu rukometnu sredinu i preskočio. Ako sam to i učinio, učinio sam to nenamjerno pa se usput i ispričavam. 

Gdje tražiti uzrok ovakvu stanju, u koga upirati prstom? Treba li čekati da Dalmacija ostane bez oba prvoligaša („Dalmatinka“ je na samom izlazu, a „Split 2010.“ se srećom zasad dobro drži) pa da se onda svi skupa upitamo zbog čega je do toga došlo? Dio krivice svakako leži na samim klubovima. Nisu se znali prilagoditi novom vremenu. Olako su prihvaćali poziciju i mjesto u lokalnim sredinama koja im je nametnuta pa su tako mnogi „šaptom“ pali. A i oni koji su ih vodili držali su da, bez obzira na rezultate i masovnost, lokalni nogomet, a počesto i košarka sami po sebi imaju prednost ispred svih drugih, pa tako i rukometa.

Često u šali znam kazati kao su rukometni klubovi uglavnom „privatizirani“. Naime, mnoge klubove vode pojedinci, zaljubljenici u rukomet bez kojih bi se klub ugasio, prestao postojati. Ima sredina u kojima se rukomet više ne igra jer su oni koji su klub vodili naprosto umrli. Oni umrli, klub prestao postojati.

Dakako, pitat ćete se što radi športska zajednica, općinska ili gradska uprava i drugi kojima bi trebalo biti stalo da se klubovi, bez obzira u kojem športu, ne gase? Odgovor je najčešće: Ništa! Zapravo u nekim sredinama rade što je više moguće da se to i dogodi. U tom slučaju ostat će više sredstava onim športskim udrugama u kojima su načelnici i gradonačelnici u pravilu predsjednici. Mali je broj jedinica lokalne samouprave u kojima je donesena strategija razvoja športa za određeno razdoblje i u kojoj se vodi računa o ravnomjernom razvoju športa i rekreacije djece i mladeži. Daleko bi me odvelo opisivanje slučajeva u kojima su rukometni klubovi na razne načine hotimice ugašeni, a za koje slučajeve znam. O tome, možda nekom drugom prilikom. U pravilu nije bitno tko koliko radi, koliko u klubu trenira djece i u kojem je rangu natjecanja pojedini klub. Da ne bih išao daleko, u sredini u kojoj djelujem, četveroligaš u nogometu ima temeljem Programa javnih potreba u športu u 2015. godini samo sedam tisuća kuna manje nego prvoligaš u rukometu?!  Bez obzira što na neke utakmice može otići takoreći pješke, što nastupa (a često i ne nastupa) s jednim mlađim uzrastom. Uzalud je dokazivati da rukometni klub ima u natjecanju treće lige drugu ekipu, te da  u mlađim kategorijama igra četiri lige.

Ovih dana intenzivno se razgovara o izmjena i dopunama Zakona o sportu, a moguće i o donošenju potpuno novog propisa koji bi regulirao odnose u ovoj prevažnoj društvenoj djelatnosti. Bez obzira što ni sa sadašnjim nisam zadovoljan, sa zebnjom očekujem donošenje novog. Može se lako dogoditi da rukomet, i ne samo rukomet, postane kolateralna žrtva meni nerazumljivog i nezanimljivog sukoba unutar nogometne organizacije. Udruga „Naš Hajduk“ i njihovi interesi izgleda da su važniji od interesa većine hrvatskih športskih saveza, rukometnog i vaterpolskog npr. čije reprezentacije su osvajale prvenstva svijeta i zlatne olimpijske medalje, a klubovi bili višestruki prvaci Europe.

Često se u javnosti čuje kako u hrvatskom športu nema dovoljno sredstava te kako se gospodarska kriza značajno negativno odrazila i na stanje u športu. U tome dakako ima dosta istine, međutim, teško se oteti dojmu da je glavni  problem zapravo netransparentna i nepoštena podjela sredstava koje se s državne, županijske i lokalne sredine odvaja za šport. U jednom, nama susjednom gradu pola novca iz programa javnih potreba u športu ide niže razrednom nogometnom klubu, a pola svim ostalima. Pogađate već, imaju i prvoligaša u rukometu. Na razini čitave države stanje je za „ostale“ još nepovoljnije nego u navedenu primjeru. 

Gdje je rješenje? Teško je davati recepte, osim apela vrijednim rukometnim i samoprijegornim djelatnicima da nastave i dalje raditi u preostalim ženskim rukometnim klubovima. Vjerujem da će ovaj članak potaknuti ozbiljniju raspravu o položaju i stanju u rukometnom športu, i to ne samo na hrvatskom jugu nego i u državi u cjelini.

 

                                                                     Neven Vicić, Ploče   

 

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 2888 puta.

Komentirajte ovaj članak