2003., GODINA KOJA SE VRAĆA

23.01.2018. g.

2003., GODINA KOJA SE VRAĆA

Naslov ovog uradka je parafraza poznate knjige oca i sina koja je u hrvatskoj javnosti izazvala toliko prijepora.

Objaviti pod ovim naslovom tekst na Hrvatskom rukometnom portalu odmah „miriše“ na rukomet i to u vrijeme kada je šport kojim se bavimo u centru zbivanja, ali, u centru zbivanja su događanja vrlo sličana onima iz 2003. godine, godine velikih uspjeha muške rukometne reprezentacije, koji uspjesi su se nastavili i sljedeće godine na Olimpijadi u Ateni.

Bez obzira što je hrvatski rukomet i ranije imao velikih uspjeha, te slavne godine uvrstile su Hrvatsku u „zlatnu“ knjigu europskog i svjetskog rukometa.

Vratimo se začas u 2003. godinu kada je hrvatska rukometna reprezentacija osvojila svjetski vrh koji uspjeh je bio veliko iznenađenje za sve one koji rukomet od vremena do vremena prate pa čak i za one koji su u rukometu, napose muškom, stalno.

Pobijedili smo cijeli svijet. Na trgu bana Jelačića pririređeno je veliko slavlje. Slavilo se igrače i stručno vodstvo kao i sve one koji su barem imalo pridonijeli uspjehu.

A onda je za trenutak sve zastalo. Svi oni kojima je uspjeh rukometne reprezentacije značio na neki način katastrofu nisu se odmah snašli, ali to je trajalo samo trenutak. Strategija je bila poznata od ranije, ali taktika, taktika nije dogovorena. Razumljivo, nije se moglo prozivati igrače. Tko bi pametan nešto prigovorio Baliću, Metličiću, Šoli, Voriju i drugama.

Gdje je hrvatski rukomet u tom trenutku bio najranjiviji? Na klupi, naravno! I to ne među pričuvama nego tamo gdje je osmišljen način igranja, a koji se mijenjao od trenutka do trenutka kako bi se pobijedilo.

Trebalo je udariti u glavu, na glavnog stratega naravno. Daleko bi nas odvelo kad bismo ponavljali sve ono što se o Linu Červaru tom prilikom pisalo. Pozitivne ocjene bile su iznimka!

Navest ćemo jednu mantru koja je vladala među pukom, ljudima s kojima sam u to vrijeme o rukometu razgovarao. Dakle, izbornik nije s klupe vodio utakmicu već je to umjesto njega radio neki Jure, Stipe, Mate, Irfan i drugi koji možda u dvorani nisu ni bili.

Uzalud sam govorio kako Lina Červara poznam s brojnih trenerskih seminara, kako gledajući utakmicu mogu zaključiti da on i samo on vodi utakmicu, a da svi drugi s klupe rade posao za koji su zaduženi, pomoći nije bilo. Skoro pa da on ne može voditi ni momčad iz Novigrada ili Umaga s kojima je preskakao rangove natjecanja kao nekada Valerij Brumelj letvicu skoka u vis.

Je li se u raznim tiskovinama napadalo izbornika ili pak nekog drugog, odnosno nešto drugo?

Formalno Lina Červara, stvarno hrvatski rukomet!  Zašto ne rukomet kao takav? Razumljivo da nikakva rezultata ne bi bilo da se taklo u svjetske prvake. Kad ne možeš ući kroz vrata, pokušaš to učiniti kroz prozor!

Kolač hrvatskog športa je malen. Veliko je pitanje može li se povećati, a svi bi htjeli, što je dakako razumljivo, participirati u njegovoj podjeli. Kad govorim o sredstvima koje se za šport troše i u njega ulažu, onda moram priznati da je jako teško, zapravo gotovo nemoguće utvrditi koliko je to novaca. U taj iznos svakako treba uvrstiti sredstva središnje države, lokalnih i područnih jedinica (županija i Grada Zagreba), ali i sva ona sponzorska davanja za koja najčešće nećemo saznati kolika su.

Pobjedom u Portugalu rukomet je zaslužio mjesto za „okruglim stolom“ i usput i ulogu da u podjeli onog spomenutog kolača igra glavnu ulogu ili barem jednu od glavnih.

Da napišem ovu zadnju rečenicu nije mi treba stranica i pol teksta. Ipak, držim da trebam koliko mogu svoj stav i obrazložiti.  

Da su primjerice toliko napadali bivšeg nogometnog izbornika koliko je u to vrijeme kritici bio izložen Lino Červar, on bi se vjerojatno ostavio nogometa. Jer ima i smiješnih, a u isto vrijeme žalosnih primjedaba. Ništa zato što u Skopju stvorio bezbroj igrača koji danas brane boje Makedonije, važno je što nije otišao u Pariz, Barcelonu, Berlin, Magdenburg i tko zna gdje sve ne.

Što se događalo nakon Atene. Lino je Červar otišao iz Hrvatske. Njegovi nasljednici nisu ponovili njegove uspjehe, ali dobri rezultati nisu izostali. Hrvatski rukomet, sjedeći za „okruglim stolom“ nije do kraja iskoristio svoju prednost. Nije shvatio da i oko okruglih stolova ima „deveta stolica“. I da od natjecanja u najnižim ligama, nastupa klubova i reprezentacija, za nogomet se troši oko 70%. sredstava. Manje svakako ne. Svima ostalima ostaje ostalo. Nakon finalne utakmice na ovom europskom prvenstvu u „Sportskim novostima“ moći ćete gdjegod naći ponešto iz rukometa na zadnjim stranicama i to dakako ne uvijek.

Tako je bilo do danas. Nema nikakve sumnje da ova reprezentacija ipak nije na razini Balića i drugova. Međutim, pod vodstvom stručnog i karizmatičnog izbornika i oni mogu biti zlatni. Vjerujem da će ovaj članak izaći prije odigravanja utakmice s Francuskom. Pobijedili ili ne, kod navedenih tvrdnja ostajem.

Vratimo se naslovu jer sve ovo što sam ovdje napabirčio je povijest. Što se događa danas. Prije susreta s Norveškom povijest se počela ponavljati. Igra s viceprvakom Svijeta za tren je zaustavila kritike, ali ne posve. Išlo se naime, sporednim putovima. Da se Vlasi ne dosjete – rekla bi narodna poslovica.

Ne znam je li novinar „SD“ imao namjeru, kao što sam napisao, svoje kritike uputiti kroz prozor. Mnogi koji su „lajkali“ članku Pere Smolčića vjerojatno gledaju rukomet od slučaja do slučaja. Neki od njih svake dvije godine obuku kockasti dres i navijaju za hrvatsku reprezentaciju, što je uostalom za svaku pohvalu, ali oni malu dvoranju na Gripama trebaju ispuniti i onda kada u njoj gostuje „Mladi rudar“. Moguće da nije ni imao takvu namjeru, ali njegov članak objektivno jest  kritika stanja u rukometnom Splitu, Metkoviću ili u drugim mjestima na jugu. I samo po sebi takva kritika je dobro došla, osim činjenice da je kritiku uputio na pogrešnu adresu. Raspaliti one koji čak i ne znaju iz kojih sredina jesu klubovi u našim najvišim rangovima natjecanja i koje također „oduševljavaju razni televizijski voditelji koji teško mogu zapamtiti koja strana i kada može zatražiti momčadski predah, ne pridonosi miru među rukometnih djelatnika i igrača i igračica te guraju rukomet u ambis u kojem se već nalazi domaći nogomet. Ne znam koji je razlog da se Zorana Gopca proziva za stanje u Splitu i Metkoviću, primjerice.

Bez obzira što držim da smjesta trebao mijenjati odredbe raznih pravilnika HRS-a napose one koji govore o visini odštete prilikom prelaska igračica i igrača iz kluba u klub, pitanje hoće i takav prijedlog uopće doći na red. Nema nikakve sumnje da režemo granu na kojoj sjedimo. Sinj, Knin, Metković, Ploče, Makarska, da nabrajam samo neke rukometne sredine s juga ne mogu stalno „proizvoditi“ igračice za „Lokomotivu“, „Podravku“ i druge. A do navršenih 16 godina njihov prelazak novi klub ne košta ništa. 

Splitski je rukomet u posljednih petnaest-dvadeset godina je dao dva najveća splitska športaša u „loptačkim športovima“, Balića i Metličića. Zašto RK „Split“ ne igra u Premier ligi i zašto u njoj ne zauzima neko od vodećih mjesta? Tomu je kriv Zoran Gobac!? Nevjerojatno, bilo bi smiješno da nije žalosno. Da nema „PPD Zagreb“ hrvatski talenti igrali bi u Berlinu Vespremu, Berlinu, Parizu i drugdje.

Nije samo RK „Split“ u situaciji u kojoj se stalno bori za goli život. U takvoj situaciji je sav hrvatski rukomet. Predstavici muškog dijela imaju još uvijek šansu biti na europskom vrhu. Ženski dio je, nažalost, na aparatima. Bez obzira na rezultat, vodstvo Saveza se mora i treba više založiti da se rukomet ne gasi u onim sredinama gdje je nešto značio. U komentaru na facebooku sam postavio kviz pitanje: Kako se zvao klub u Supetru?. Malo tko to zna. „Bodulka“ nije jedini zaboravljeni klub.

Treba žurno napisati i u Saboru usvojiti novi Zakon o športu. Jer u izmjenama i dopunama starog, glavna promjena je bila da u njemu piše sport, a ne šport.

Bez obzira na rezultat na europskom prvenstvu, kritike izbornika, Zorana Gopca i drugih čelnika Hrvatskog rukometnog saveza će se nastaviti u što ne sumnjam. Bez obzira na to, vodstvo Saveza treba više i češće obilaziti klubove te nastojati da rukomet u općinama i gradovima dobije onaj tretman koji zaslužuje. Bez obzira što ga se zlonamjerno uspoređuje s nekim čelnicima HNS, Zoran Gobac, a i svi ostali koji u rukometu rade trebaju se više založiti da se naš najtrofejniji šport digne na razinu koju zaslužuje. U Hrvatskoj ima na stotine, a moguće i na tisuće onih koji samoprijegorno i najčešće volonterski rade u malim klubovima. Njihov se glas mora znatno više čuti. Postaviti za državnu tajnicu za šport osobu koja vjerojatno za Zakon o sportu nikada nije ni čula, ne vodi šport u pravom smjeru.

Piše: Neven Vicić 

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 1285 puta.

Komentirajte ovaj članak