NISAM HTIO POKVARITI VIKEND

25.01.2018. g.

NISAM HTIO POKVARITI VIKEND

Ili odnos prosječnog Hrvata ili Hrvatice prema športu

Dok je utakmica na Europskom prvenstvu s Francuzima još bila u tijeku, razmišljao sam što bih napisao o hrvatskom športu općenito, a o rukometu posebice.

A prije nego izložim ono što mi je palo na um ispričat ću vama, čitateljima ovog Portala dvije ili tri priče koje jasno oslikavaju odnos nas Hrvata općenito prema športu.

Još prije Domovinskog rata, pločanski su se košarkaši spremali na gostovanje, čini mi se u Šibenik. U zakazano vrijeme jedan od košarkaša određen za put nije se pojavio. Otišlo se bez njega, nu, pojavio se u ponedjeljak na treningu.

„Zašto nisi prekjučer došao na autobus“ – zanimalo je trenera. „Nisam htio pokvariti vikend“ – glasio je odgovor.  

Slučaj drugi dogodio se u športu kojim se bavim. Kadetkinje domaćeg kluba spremale su se na turnir, u Trogir ili neki drugi grad, potpuno je svejedno. Što zbog ozljeda, zauzetosti ili iz prostog razloga što ih je i inače bilo malo, odlučeno je da će biti pojačane sa šest mlađih rukometašica mlađe kadetskog uzrasta kojima je rečeno da svakako u petak dođu na trening kako bi se odredilo tko će sve putovati. Znate li tko se od njih šest pojavio u petak u Športskoj dvorani. Vjerojatno pogađate: Nije se pojavio nitko!

Treći slučaj sam svojim rođenim očima gledao na HRT koja je imala emisiju u kojoj se razgovaralo s đacima neke srednje škole o svemu i svačemu, pa i športu. U jednoj od njih gosti i sugovornici bilo su učenici športske gimnazije. Đak te gimnazije kada su mu dali riječ ustvrdio je da se on i tisuće drugih športom bave jedino i isključivo zbog gledatelja. Ovim primjerima nema se što dodati.

Još su Latini rekli da prevelik broj primjera umara. Stoga ću s ovim trećim slučajem završiti njihovo nabrajanje inače bi se ovaj pisani uradak sveo na navođenje takvih i sličnih primjera.

Tema koja mi je nažalost omiljena provlači se kroz veći broj članaka koje sam objavio bilo na Hrvatskom rukometnom portalu, bilo na Rogotin. hr. A pitanje jednostavno glasi: Jesu li Hrvati i Hrvatice  športska nacija?

Ako ukratko i sumarno odgovorim na pitanje što je to športska nacija, mogli bismo reći da je sačinjavaju ljudi koji se športom bave rekreativno, kao članovi i članice neke športske udruge ili profesionalnog kluba. To bi isto tako značilo da otprilike na stotinjak djece i mladeži  barem njih sedamdesetak trči za nekom loptom, pliva ili ih se može vidjeti kako svaku večer trče. Dakako da nemam podataka ima li u nekoj zemlji toliki broj rekreativaca ili općenito športaša. Vjerujem da broj koji sam naveo približno odgovara stvarnom stanju u nekoj od „športskih nacija“. Kod nešto starijih mislim da stanje nije tako povoljno, ali i kod njih značajan broj se športom bavi rekreativno.

Možemo li ustvrditi da takvo stanje odgovara i stanju u Hrvatskoj? Odgovor je jednostavan i stane u jednu kratko rečenicu: Nipošto!

Naše bavljenje športom svodi se na fotelju, natikače, pivo i televizor u boji. Nas najviše zanima je li „Barcelona“ pobijedila „Reala“ ili se dogodilo obratno. U tom nam značajno potpomaže naša javna televizija koja nas u svojim informativnim emisijama obvezno obavijesti kako je igrao „Las Palmas“ i je li Manđukić asistirao kod pogotka „Juventusa“ ili je pak pogodak sam postigao.

A onda se dogodi Europsko prvenstvo u rukometu i to, zamislite u Hrvatskoj. Dvorane pune, barem kad igra hrvatska reprezentacija. Svi u kockastim dresovima, nogometna značka na prsima i svi se u rukomet razumiju, skupa s voditeljima i njihovim veselim i razuzdanim sukomentatorima. I kad se gledatelju na onom televiziru u boji učini da u našoj reprezentaciji ne vidi nekog mlađeg Ivana Balića, Peru Metličića ili Blaženka Lackovića, oni ga brzo razuvjere. 

I koliko god izgleda da se malo šalim, uspješno ili manje uspješno, govorim i pišem o ozbiljnim stvarima. Znam, neko će kazati da kako to osvajamo zlatne i manje zlatne medalje, kako to da nam je najbolji „izvozni proizvod“ mladi rukometaš, košarkaš, nogometaš, vaterpolist pa i skijaš. Imamo „nataloženo“ iskustvo u radu s mladima, psihofizičko stanje nam je još uvijek na zavidnoj visini, a s onima koji zalutaju na igralište, plivalište ili dvoranu još uvijek se dobro radi. I to je sva istina.

Zemlja kao što je naša ne može se u financiranju športa nositi s bogatijim i mnogoljudnijim državama. Ipak, moram napomenuti jednu činjenicu o kojoj stalno govorim i pišem. Podjela je krajnje nepravedna i netransparentna i ona počesto ne vodi računa o stvarnim uspjesima i dometima ovog ili onog športskog kolektiva.

Kad je rukomet u pitanju, klubovi žive od danas do sutra, u nekim  značajnim rukometnim sredinama  rukometni klubovi  su ugašeni, a neki su samo korak do gašenja. Pozitivni propisi ne vode računa o financiranju športa, a mali klubovi prepušteni su lokalnoj samoupravi i bolje stojećim pojedincima koji će dati koju kunu ako slučajno njihov sin ili kći nastupa za domaći klub.

Moram se ispraviti. Nije u aktualnom Zakonu samo riječ šport pretvorena u sport. Osnovana je i sportska inspekcija. Samo, inspektori se bolje snalaze po hodnicima „Dinama“ i HNS nego njihovi zaposlenici.

U novom nacrtu prijedloga Zakona o športu ostavljene su i dalje športske zajednice, samo je propisano da se one mogu osnovati. Što će biti s onim klubovima koji u Zajednicu ne žele!? Bezbroj pitanja, a nijedan odgovor.

Je li ovoj reprezentaciji krajnji domet  peto mjesto, bez obzira na to što je prvenstvo igrano u Hrvatskoj. Bojim se da jest, iako se slažem s mnogima kako imamo stanovit broj mlađih igrača koji obećavaju.  

Na potezu je Hrvatski rukometni savez. Rukomet treba popularizirati stalno, a ne samo od prvenstva do prvenstva. Mora biti više zastupljen na javnoj televiziji, a da o pisanim medijima ne govorim. Mi iz provincije ne znamo koje i kakve korake vodstvo našeg Saveza poduzima kako bi se o ovom atraktivnom i borbenom športu više govorilo. Vodstvo mora inzistirati kod televizijskih kuća da komentatori rukometnih utakmica savladaju barem osnove rukometnih pravila.

Zanimljiv je jedan primjer. Pred petnaestak godina jedan TV komentator čije sam ime zapamtio, ali ga neću reći, prenoseći jednu utakmicu zaključio je da su igrači s jedne i druge strane napravili tijekom utakmice barem dvadesetak grubih prekršaja koje  više manje nisu na odgovarajući način bili kažnjeni. Iznio je još jedan zaključak: „Suci na utakmici su sudili odlično!?

Sve ovo pišem o muškom rukometu, svakako pod dojmom utakmice. A što ćemo sa ženskim dijelom. Može li ženski rukomet pasti niže nego što je pao. Vodstvo našeg Saveza mora ustrajati u zahtjevu da se svakog vikenda na Hrvatskoj televiziji prikažu rezultati odigranog kola. O tomu ne bi trebalo biti razgovora.

Godinama sam trenirao djecu u Školi rukometa, ali se ne usuđujem praviti nikakve analize glede trenerske organizacije i rada naših trenera. Osim što sam već napisao što mislim o njihovu radu, ipak bi trebalo o tomu ozbiljno razgovarati i vidjeti gdje se griješilo i kako još više unaprijediti rad. 

Ne znam hoćemo li na nekom sljedećem europskom prvenstvu slaviti peto mjesto kao veliki uspjeh i krajnji domet našeg muškog rukometa. Strah me je da ćemo dospjeti tamo gdje je sada hrvatska košarka. Bojim se da bi se to moglo dogoditi vrlo brzo. Stoga treba uključiti sve snage da rukomet dodatno popularizira, da mediji o njemu govore i pišu stalno, a ne samo povodom velikih natjecanja. Treba se izboriti da se napišu i usvoje takvi propisi koji će rukomet, ali i ostale hrvatske športove financijski držati „iznad vode“. Potruditi se da se što više djece i mladeži priključi aktivnim treninzima. Treba stalno razbijati famu kako se radi o grubijanskom športu, svakako najgrubljem, kako u jednom razgovoru sa Snježanom Petikom reče jedan poznati televizijski voditelj.

Treba pogledati istinu u oči. Jasno i glasno reći kako Hrvati nemaju odnos prema športu kakav ga primjerice imaju Islanđani. To vam je kao lice i naličje istog problema. Dok smo mi uglavnom ispred televizora u fotelji, dokle su Islanđani, možemo to tako reći, na televizijskoj slici tog istog televizora. Kako je onda čudo što jedan mali narod je rukometna velesila, a u posljednje vrijeme i u nogometu igra značajnu ulogu.

Ipak, postoje inicijative da se stvari pokrenu s mrtve točke. Zaključci „Opatijske inicijative“ govore tomu u prilog. Drago mi je što se vodstvo našeg Saveza uključilo u raspravu o boljitku hrvatskog športa. Međutim, osim što o reformi u tom prevažnom dijelu društvene aktivnosti govore naši poznati olimpijci i vrhunski športaši i športašice, u rasprave treba uključiti i one športske djelatnike i djelatnice koji i koje mnogi i mnoge desetljećima obavljaju naizgled sitne, a tako bitne i važne poslove u klubovima koji se kapitularno pružaju od određenog saveza pa sve do zadnjeg kluba. Ne bih htio ispasti patetičan, ali neki od tih športskih djelatnika primio je u klub kao dječaka i djevojčicu Ivana Balića, Peru Metličića, Hrvoja Horvata, Andreu Penezić, Ivanu Jelčić, Martu Žderić i mnoge, mnoge druge.

Kako obično znam varirati neku temu koja me napose zanima, a jedna je i odnos države prema športu, nije mi svejedno kako se državno tijelo, svakako u okviru ovlasti odnosi prema športu i športskoj djelatnosti.

Kada je naša najpoznatija športašica izabrana za državnu tajnicu za šport, športski novinari, a ne i samo oni, kao dobro uštiman orkestar, zasvirali su istu pjesmu i to bez pogreške. Nabrajali su njezine velike uspjehe u skijanju koji su jednu malu neskijašku naciju upisali na kartu velikih svjetskih skijaških država.

Međutim, nisu se upitali može li ona obavljati poslove državne tajnice, poslove koji nemaju veze s velikim uspjesima u skijanju. Bio sam vrlo skeptičan glede izbora. Na moju žalost, oni koji su je izabrali nisu bili skeptični ni malo. Ipak, može se još uvijek pokazati da nisam bio u pravu. Nadam se da će biti tako, iako nisam baš veliki optimist.

Piše: Neven Vicić        

 

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 1386 puta.

Komentirajte ovaj članak