GDJE SMO I ŠTO ZASLUŽUJEMO

18.04.2018. g.

GDJE SMO I ŠTO ZASLUŽUJEMO

KOJE MJESTO U HRVATSKOM DRUŠTVU ZAUZIMA ŠPORT I ŠTO TREBA UČINITI DA BI ŠPORT DOBIO MJESTO KOJE ZASLUŽUJE

Ako ćemo suditi prema zastupljenosti športa, prvenstveno na javnoj onda i na svim drugim komercijalnim televizijama, mogli bismo zaključiti da hrvatskom gledatelju ništa nije važnije od nekog športskog događaja koje na tim televizijama može gledati. Kroz šport, a najviše na njegovim marginama, događaju se, kako lijepe, tako i ružne stvari i događaju koji vrlo često bacaju sjenu na, kako se obično misli i govori viteško nadmetanje suparnika na športskom borilištu (ovi riječ ne volim, ali nisam mogao naći prikladniju). Ovdje, dakako mislim na loptačko nadmetanje koje je u nas najpopularnije, prvenstveno nogomet, a onda i drugi športovi među kojima, bez lažne skromnosti rukomet zauzima počasno mjesto.

Za šport se odvajaju znatna sredstva i vjerujem da je vrlo teško, ako ne i gotovo nemoguće izračunati koliko je to kuna , a i drugih stranih valuta jer počesto i stranci su donatori hrvatskih klubova, makar u znato manjoj mjeri od one koju bismo priželjkivali.

U čemu je onda problem. Dakako u visini sredstava koja se iz raznih izvora slijevaju u udruge koje najčešće nazivamo klubovima. Tu prvenstveno mislimo da je u najlošijoj situaciji nogomet. Svi oni koji čitaju moje članke na ovom internetskom portalu nemalo će se začuditi. Ta poznato je da držim da od svih ukupnih sredstava koje u športske klubove pristižu u hrvatski šport iz svih mogućih izvora, nogometu ide sedamdesetak posto, a svim ostalim trideset. Međutim, nogomet je već odavno dobrano premašio naše (i svoje) financijske mogućnosti jer je očito da nogometni niželigaši potroše više nego mnogi prvoligaški klubovi, napose ženski.

Ako neki prvoligaški klub plaća ponekog nogometaša i do 250.000,00 kuna mjesečno, uz sve ostalo što uz to ide, onda je jasno da mnogi među njima ne mogu izdržati taj financijski tempo, pa i onda kada plaćaju i znato manje, te su osuđeni na propast. Održava se na način da pronađe ponekog sponzora sa strane, a dotle „obrsti“ gradski proračun koji postupak plate uglavnom svi klubovi iz tog grada, koji, dakako, nisu nogometni. Gdje su danas nekadašnji prvoligaši od Pazina, Velike, Vukovara, Dubrovnika, Stobreća, Čakovca, Varaždina, a ima ih još. Poznato je da veliki europski nogometni klubovi od ulaznica prihoduju trećinu potrebnih sredstava. Ostatak su televizijska prava, prodaja suvenira kao i spretna kupoprodaja igrača. Naše nogometne utakmice prati smiješno mali broj gledatelja da je nekima jeftinije igrati na strani nego doma.

Dakle, mislim da sam argumentirao tezu koju sam u predhodnom pasusu postavio.

Međutim, u ovim društvenim i zakonskim okvirima pravo je pitanje: Može li se što učiniti? Dakako da na postavljeno pitanje, mogli bismo slobodno kazati da je retoričko, odgovor se nameće sam od sebe. Golema popularnost športa, prenošenje utakmica, napose nogometnih, s ovog ili onog međunarodnog natjecanja čeka se s velikim nestrpljenjem. Gradovi i sela diljem Hrvatske su za vrijeme tih športskih događanja gotovo pusta. Pa ipak, gdje je problem?

Više puta Zakon o sportu (športu) mijenjan je da mi se neda ni brojiti. U zagradi sam stavio „kvaku“ jer, svi su izgledi da će se opet tako zvati. Bojim se da osim kvake novi zakon neće doživjeti neke velike promjene. Prošli je, istina dobio športsku inspekciju. Koliki su bili njezini rezultati poznato je. Bavila se uglavnom „Dinamom“ i HNS-om.

Od onog što sam uspio pročitati o novom zakonu, čini mi se da nekih značajnih promjena neće biti. Tu dakako ne mislim samo o olakšicama koje bi mogući ulagači u športske klubove mogli imati. Jer do sada klubove su sponzorirali samo oni koji su imali neki posebni interes da bi ovaj ili onaj klub podpomogli. Nama koji se bavimo rukometom, a napose ženskim, poznato je da u trenutku kada glavni sponzor iz ovog ili onog razloga odpadne, klub se strmoglavi iz prve u najnižu ligu, ako i ne prestane djelovati.

U uvodnim odredbama možda će pisati da treba ojačati športske zajednice po jedinicama lokalne samouprave. U isto vrijeme otvara se mogućnost da se športska zajednica „može“ formirati. U prijašnjem zakonu postoji jedna smiješna odredba da se ovakva zajednica mora osnovati i to u primjerice općinama u kojima postoji samo jedan klub. Vrlo često da osnivači, dakle klubovi osnuju športsku zajednicu, a da nema mehanizma promjene kada jedna grupacija i to u pravilu manjih klubova „zaposjedne“ zajednicu i to na štetu velikih.

Športske zajednice obično dijele sredstva iz programa javnih potreba u športu i rijetko obavljaju one druge zadaće koje su zakonom propisane. Isto tako, ako preko interneta ŠZ objave svoj program rada, u velikom broju sebe nazivaju Zajednica športskih udruga, naziv koji je promijenjen još 2006. godine u Športska zajednica.

Stoga, u budućem Zakonu treba omogućiti potencijalnim investitorima ulaganje u šport, da ih se na odgovarjući način stimulira, samo je očito da bi ovo više bilo u ingerenciji Ministra za financije nego Državne tajnice za šport, napose i stoga kad sam pročitao njezinu izjavu da su zakoni doneseni da se krše.  Iako je činjenica da su zakoni doneseni da se poštuju, mislim, bez obzira na ovu ili onu izjavu, ona  ovu važnu problematiku ne razumije. U više napisa izjasnio sam se da je njezino imenovanje na ovu prevažnu društvenu funkciju, bio promašaj. Ipak, volio bih da sam se prevario.

U novom zakonu treba „likvidirati“ športske zajednice i zadržati općinskim i gradskim vijećima stvarno pravo raspolaganja sredstvima koja se alimentiraju pojedinim klubovima prema dostavljenim programima i planovima. Uz to treba ustrojiti jedno nepristrano tijelo koje će predlagati vijećima, ne samo podjelu sredstava već i druge mjere koje će proizlaziti iz novog zakona. Vijeća moraju biti u mogućnosti uskratiti sredstva onim klubovima koja ih ne pravdaju ili ta sredstva troše nenamjenski. Iako i sada ta mogućnost postoji, ona je samo formalna jer se izvješća podnosi prema zakonu o računovodstvu, a tobožnji „viši interes“ prijeći da se sredstva ovom ili onom klubu obustave. Poznata je činjenica da se primjerice preko škole nogometa financiraju seniorski pogoni u nekim sredinama. Koji je rezultat kad se takav način rada otkrije. „Pojeo vuk magare.“

         Što treba učiniti da hrvatski šport zauzme mjesto koje stvarno zaslužuje?

Zakonom regulirati mogućnost financiranja športa i omogučiti sponzoriranja iz financijskog interesa trgovačkim društvima, a nipošto iz kese državnih firma kojima se takvo financiranje zapovjedi.

Strogi nadzor plaćanja u klubovima, napose nogometnih, preko mogućnosti pojedinog kluba. Strogi nadzor svih drugih klubskih plaćanja i podnošenja mjesečnog izvješća o trošenju i to prvenstveno onih sredstava koja se alimentiraju iz općinskih i gradskih proračuna (i županijskih dakako) odnosno iz džepova poreznih obveznika.

Zauzima li šport ono mjesto u društvu koje stvarno zaslužuje?  Značaj športa ne ogleda se samo kroz pet (ili deset) prvih liga. On se prvenstveno ogleda kroz bezbroj malih klubova iz malih sredina gdje se ide na utakmice i navija za svoj klub, i što je najvažnije – u njemu vježba tisuće i tisuće dječaka i djevojčica koji i koje treniraju prvenstveno zbog svog zdravlja, a od kojih će neki i neke sutra postati istaknuti športaši i športašice.

Reklo bi se na prvi pogled da šport u društvu zauzima mjesto koje zaslužuje. Je li baš tako? U novom prvoligašu u rukometu jedna djevojka od sedamnaest, osamnaest godina počela je trenirati kao predškolka. Ona je danas standarda prvotimka. Neki s kojima sam razgovarao misle da ona trenirajući i vježbajući svaki dan, nije uložila neki poseban trud, svakako manji nego što bi za jedno mjesec dana uvježbala dvije tri pjesme u nekom pjevačkom zboru.

U jednu subotu trebalo je odigrati utakmicu djevojčica rođenih 2006. godine i mlađe.

- Ne možemo – odgovorile su uglas.

- Zašto – upitao sam?

- Imamo predstavu – odgovorile su.

- Pjevate li ili glumite – dalje sam pitao.

- Ni jedno ni drugo – odgovorile su. – Učiteljica je rekla da moramo doći gledati.

Bez obzira na popularnost, bez obzira na sredstva koja se za šport odvaja, ova prevažna društvena djelatnost manje je važna u bezbroj malih sredina, svakako iza nekog vježbanja u nekom pjevačkom zboru ili sudjelovanja malih rukometašica u nekoj predstavi kao gledatelji.

    Neven Vicić

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 1239 puta.

Komentirajte ovaj članak