ISTA META VEĆE ODSTOJANJE

09.06.2018. g.

ISTA META VEĆE ODSTOJANJE

Ista meta veće odstojanje ili, kako bi se nekim izmjena u nacrtu Zakona o športu mogli iz natjecanja izbaciti značajan broj kluba, pa tako i rukometnih.

            Prije dan, dva sjeo sam za laptop napisati par rečenica o nekim športskim problemima koji nisu vezani samo za rukomet, ali i svakako za ovaj šport u kojem jesam već više desetljeća.

            O čemu se zapravo radi? Na marginama tragičnog udesa trenera i mladog igrača malogometnog kluba „Dinamo“ ili, kako se to danas moderno i ružno zove futsala, otvorilo se puno pitanja kojima se bave razne tiskovine, internetski portali i općenito elektronski mediji, a prvenstveno je riječ o prijevozu športaša i športašica, (naglasak je na mlade), od mjesta stanovanja do mjesta igranja i obratno.

            Javili su se mnogi gradovi i općine, jednom riječju jedinice lokalne samouprave (od prakse regionalne lii područne nisam ništa pročitao) koji, ne bez hvale ističu kako oni financiraju prijevoz svojih momčadi i ekipa do mjesta igranja utakmice. Neki, uz to financiraju i boravak, a drugi i troškove sudaca na domaćim utakmicama. I kada pogledate o kojim gradovima i općinama se radi, čudite se kako ima gradova koje u nekih dvadesetak godina pa i puno više (ali, zadržat ćemo se samo na dvadeset) nisu u stanju platiti autobus prvoligašu koji moli da im se pomogne otputovati u Pulu ili Čakovec, primjerice. U isto vrijeme taj isti grad će bez problema prevesti na svoj trošak neku umirovljeničku udrugu (ne svaku), pjevačku ili folklornu skupinu koja uz pomoć plesača iz susjednog sela vježba nekih dva mjeseca ili koji dan duže.

            Čudite se kako takav trošak mogu podnijeti Trogir, primjerice, Osijek, Labin, Split, a ima ih još samo se neki nisu još pohvalili.

            Stoga se mnogi klubovi snalaze kako mogu. Kad u pravilu nemaju novaca za najam velikog autobusa kojeg vozi profesionalni vozač, a nekad i dvojica, onda unajmljuju razna sredstva, najčešće kombije 8+1 kojeg mogu voziti i vozači „B“ kategorije. Srećom, do sada nisu zabilježeni veći incidenti jer su vozači u pravilu mlađi ljudi koji su u naponu snage i koji odvezu igračice i igrače i sebe na odredište i natrag bez većih problema. Tako, primjerice „Sportske novosti“ donose razgovor s trenerom taekwondo kluba „Fox“ iz Mjelovara koji vozi upravo takav kombi u Austriju i natrag, 750 km u jednom smjeru.

            Kako je ovo pitanje postavljeno u mnogim sredinama u svom „najoštrijem“ obliku, naš jedini športski list iz pera Dražena Pinevića, potpisanog kao „drp“, postavio je pitanje Središnjem uredu za šport Republike Hrvatske:

  1. Postoji li pravilnik koji regulira na koji način se maloljetni sportaši prevoze na natjecanja i što u toj priči moraju poštovati sportske udruge i savezi;
  2. Koliko je Državni ured za šport uključen u tu priču i je li takvo pitanje predviđeno Zakonom o sportu i
  3. Ako to funkcionira i postoji, kontrolira li to Sportska inspekcija i što kažu njeni nalazio?

Ne mislim ovom prilikom detaljno navoditi što je odgovorio Središnji ured. Ukratko, Država finanira takve troškove krovnim športskim organizacijama i nacionalnim savezima. Što se tiče nižih razina, troškovi prijevoza mogu se financirati kroz razne natječaje. Nu, kroz razne okrugle stolove i javnu raspravu o ovom Zakonu otvorit će se rasprava i o ovom pitanju. U članku o ovom gorućem problemu urednik je stavio sliku državne tajnice Janice Kostelić koja se, čini mi se do sada najviše istaknula izjavom da su zakonu tu da se krše. Nameće se pitanje, što ćemo s onim klubovima koji na tom natječaju ne prođu, a u njihovoj općini ili gradu do njih drže kao do lanjskog snijega, bez obzira u kojem su rangu natjecanja. Nažalost, u bezbroj sredina rukometni klubovi (i ne samo rukometni) tretiraju se kao „lanjski snijeg“ bez obzira u kojem su rangu natjecanja.

I to je to! Nakon što se Sportska inspekcije više ne mora baviti Mamićem i „Dinamom“ može joj se u opis poslova staviti i zadaća, primjerice kada rukometašice „Dalmatinke“ krenu na gostovanje u Sesvete da dođu na mjesto polaska te da legitimirajući sve nazočne, udalje iz jednog od dva kombija 8+1 maloljetne igračice, a kako je za početak rukometne utakmice dovoljno pet igračica od kojih jedna mora biti vratarka, ostale mogu nastaviti put, s tim da im više ne trebaju dva prijevozna sredstva već samo jedno.

Dakako, ne zalažem se ovom zgodom da se ne učini ništa. Zalažem se, a o tomu sam već pisao da se u novi zakon stavi bezuvjetna odredba po kojoj svaka općina, grad ili županije mora donijeti strategiju razvoja športa i to odmah po usvajanja zakona. Da po toj strategiji svaka općina, grad ili županija je dužna financirati prijevoz mladih športaša i športašica, a i onih starijih (ovdje, dakako ne mislim na profesionalne klubove) te kao i gradovi koji su taj problem riješili, javnim natječajem sklope ugovor s najpovoljnijim prijevoznikom. Na ovaj način bi se izbjeglo favoriziranje nekih športova i klubova, neki društava i udruga, a sigurnost putovanja bi se digla na zavidnu visinu.

            Nažalost, bojim se da sudeći po pitijevskom, birokratskom i šturom odgovoru Središnjeg ureda za šport neće od toga biti ništa. U Republici Hrvatskoj, sudeći po dosadašnjoj praksi glavni prijepor se svodi na to hoće li u Zakonu pisati šport ili sport.

Neven Vicić       

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 1199 puta.

Komentirajte ovaj članak