Najtrofejniji hrvatski rukometaš u povijesti

ROĐEN: 25.09.1984.

Ilustracija: Pixabay (pozadina) / Montaža: HR rukomet

Što napisati o Zlatku Horvatu, današnjem slavljeniku, a da nije poznato široj javnosti? Najokićeniji je medaljama od svih hrvatskih reprezentativaca u povijesti, a opet, zakasnio je na vlak za dva naša najveća uspjeha, svjetsko zlato 2003. i olimpijsko zlato 2004. godine. U repki je već 15 godina, no u kuloarima PPD-a Zagreb, još je veća legenda. Velikih 18 godina proveo je u najvećem hrvatskom klubu, prije negoli će mu protekloga ljeta reći „doviđenja“. No ne i „zbogom“. Ono što je Ryan Giggs u Manchester Unitedu, Francesco Totti u Romi, Leo Messi u Barceloni, to je Zlatko Horvat u rukometnom klubu Zagreb.

Nesavladiva Barcelona savladana sa Zlatkom

Još prije 26 godina stigao je u RK Zagreb, odnosno Badel 1862 Zagreb, kao desetogodišnjak, željan trke i igre. U svojoj prvoj godini u svijetu rukometa mogao je svjedočiti sjajnim igrama svojih uzora, Božidara Jovića, Slavka Goluže, Irfana Smajlagića, Vladimira Jelčića, Patrika Ćavara i drugih, koji su u godini nakon Zlatkovog pristupanja klubu, igrali veliko finale Lige prvaka, u kojemu su izgubili od španjolske Elgorriage Bidasoe. U narednim godinama, Horvat je i dalje mogao uživati u vrhunskim igrama „velikih“ dečkiju. Od 1997. do 1999. godine, Zagreb se tri godine u nizu borio za europski naslov u finalnim utakmicama, no uvijek je bila kobna Barcelona. Nikad se zagrebaši nisu mogli niti približiti toj moćnoj momčadi Barcelone, momčadi u kojoj je važan član bio i Pako Ćavar, koji je na vrijeme pokupio svoje „prnje“ iz Zagreba te se pridružio u osvajačkom pohodu katalonske momčadi. Uvelike je Zlatko kupio njegove poteze s lijevog krila, a veliki utjecaj imao je i Irfan Smajlagić, legendarno desno krilo koje se krajem 1990-ih spremalo u mirovinu. Nije ni Horvat bio ništa uspješniji u seniorskim susretima protiv Barcelone, uvijek je španjolski velikan ostajao nesavladiva enigma. No, u 2012. godine napokon je pala ta Barcelona, i to na svome terenu! Ta je sezona bila, možda, i najbolja u Zlajinoj karijeri. Postigao je 94 pogotka u Ligi prvaka u 12 susreta završivši na trećem mjestu ljestvice najboljih strijelaca. No, to je bilo manje važno. Glavno je da je Barcelona, najveća trauma iz djetinjstva, pala, rezultatom 30:29. I do današnjeg dana, to je jedina pobjeda nad „Blaugranom“.

Barcelona – Zagreb 29:30 (2012.)

U 400 domaćih susreta, samo četiri poraza

Ali, da se mi vratimo na početak. Početak velike seniorske priče o Zlatku Horvatu, ponajboljem rukometašu kojeg je Hrvatska ikada imala. Godine 2002., kao 18-godišnjak, doživio je premijerni nastup u svom klubu. Ta je godina označila početak ere Zlatka Horvata. Era u kojoj će Zagreb odigrati gotovo 400 domaćih utakmica te doživjeti samo četiri poraza! Dakle, pod Horvatom su zagrebaši gubili svakih sto prvenstvenih / Kup susreta! Posljednji put da Zagreb nije osvojio domaći Kup dogodilo se 2002. godine, dakle, neposredno prije Horvatovog pristupanja seniorskoj momčadi. Sa Zlatkom nema kikseva. Nakon 2002. godine, domaće prvenstvo – 17 od 17, domaći Kup – 17 od 17. Ukupno 34 trofeja u dresu „Lavova“ čine ga daleko najtrofejnijim rukometašem u povijesti Hrvatske. Toj brojci pridodala bi se još dva pokala, da je prošla sezona završena. U to smo sigurni 99,99 posto.

Šest puta u četvrtfinalu LP

Unatoč brojnim uspjesima na domaćem planu, Horvatu je ostao nedosanjani san otići sa Zagrebom do samog kraja Lige prvaka. Čak šest puta igrao je četvrtfinale najjačeg klupskog natjecanja u rukometu, no često je nedostajalo malo. Najprije, u prvoj sezoni, dok je još učio, 2003. u toj fazi natjecanja ispao je od kasnijeg pobjednika, Montpelliera (28:28, 25:34), zatim godinu poslije od jakog Flensburga (27:30, 26:28), koji će otići do samog finala gdje će biti poražen od Celja. Godine 2009. jači je bio još jedan njemački klub, Kiel (28:28, 27:31), a 2012. isti protivnik (31:31, 27:33). Tri godine kasnije Horvat i društvo nisu mogli protiv strašne Barcelone (23:25, 21:43), a samo godinu kasnije niti protiv PSG-a (20:28, 32:32). Iz prikazanih rezultata vidljivo je kako je Horvat u tim susretima ostvario čak četiri remija, što dokazuje kako je malo nedostajalo do Final Foura, do same završnice. Još kad se uzme u obzir kako je pet od šest „izbacivača“ kasnije stiglo do finala (izuzev PSG-a 2016.), može se razumjeti zašto nije napravljen iskorak. A stvarno je velika šteta za Zlaju što nije dostigao svoje uzore iz djetinjstva: Ćavara, Irfana, Puca i ostale.

Neizostavni kauboj među „Kaubojima“

Prvo Horvatovo pojavljivanje u dresu reprezentacije bilo je s nepunom 21 godinom, na Mediteranskim igrama u Almeriji. Na prvom velikom natjecanju odmah je osvojio medalju, srebrnu, izgubivši onu zlatnu u finalu od domaćina Španjolske. Trebalo je nekoliko godina da se Zlaja ustali u A reprezentaciju Line Červara, a te trenutke dočekao je na Euru 2008. godine. Već na otvaranju prvenstva u pobjedi protiv Poljske (32:27) pokazao je kako će u nadolazećim godinama biti naša najveća uzdanica, neizostavna karika. Poljacima je zabio sedam pogodaka, najviše uz Ivana Balića. Dolaskom Horvata, vratio se običaj osvajanja velikih medalja, nakon dva turnira bez postolja (EP 2006. i SP 2007.). Na „hrvatskom“ Mundijalu 2009., Zlatko je dobio priliku vidjeti kako je igrati na najvećoj sceni pred 15 tisuća domaćih navijača svaku utakmicu. Nije dobivao preveliku minutažu u važnim susretima, no odlaskom Gorana Šprema u reprezentativnu mirovinu, vrijeme provedeno na parketu se povećalo te se savršeno nadopunjavao s mladićima, Štrlekom i Čupićem. Na Euru 2010. nije nastupio zbog ozljede, no ubrzo se vratio u repku, ali pod pasku novog izbornika, Slavka Goluže. U tom je razdoblju postao neizostavna karika bez koje nismo mogli. Slijedile su medalje na EP-u 2012, OI iste godine, SP-u 2013., pa pauza do 2016. i nezaboravnog Eura. Prvenstveno nezaboravnog zbog susreta s domaćinima Poljacima pred 15 tisuća njihovih navijača. Priča je nezaboravna. Trebao nam je poraz Francuza u susretu s Norvežanima i barem +11 protiv Poljske. Dogodila su se oba scenarija. Poljska je razbijena u svome dvorištu 37:23, a u toj „makljaži“ Horvat je sudjelovao s pet pogodaka. No, iduće godine u Francuskoj nije mu bilo do slavlja…

Jedan sedmerac uprskao šest važnih polufinalnih pogodaka

Mnogi će reći: Kako je baš Zlaja morao promašiti sedmerac za finale? Zašto je sudbina htjela da Bergerud baš Zlatku obrani odlučujući udarac? Očito je to bila želja rukometnih bogova. Možemo to protumačiti kao pripremu za ono što se dogodilo ove godine, protiv istog protivnika, u istoj fazi, samo drugoga natjecanja. Neka su Norvežani ušli u to finale SP-a, njihovo prvo u povijesti, zaslužili su igrom. No, nikada nećemo prežaliti kako nam je malo nedostajalo do prvoga svjetskoga finala nakon osam godina i susreta sa starim znancima, Francuzima. Nikad nećemo zamjeriti Zlaji, svakome se to moglo dogoditi. Očito se to moralo dogoditi onome s najvećim mudima, jer treba ima poveću dozu hrabrosti upustiti se u susret s vratarom u takvoj situaciji, a ulog je finale Svjetskog prvenstva. Nakon toga, dobro su naši krenuli u produžetke s +2, no nestalo je snage za očuvanje te prednosti. Eh, što je nesreća… Svi se sjećaju Zlajinog sedmerca, a rijetko tko da je Horvat bio naš ponajbolji igrač na toj utakmici i najbolji strijelac sa šest pogodaka.

Norvežanima naplaćen dug

Kao što smo već naveli, sve nam je vraćeno na ovogodišnjem Euru. Odnosno, gotovo sve. Sve osim zlata.

“Nakon pobjede nad Norveškom, kad smo krenuli slaviti po terenu zvučao sam kao da sam bio kastriran. Nisam više, uopće, imao snage, nije bilo niti vriska. Strašno.”

I sam Horvat je jednom prilikom naveo kako mu je polufinale Eura protiv Norvežana početkom ove godine najdraža pobjeda u karijeri. Ovako je prokomentirao slavlje nakon ulaska u finale: „Nakon pobjede nad Norveškom, kad smo krenuli slaviti po terenu zvučao sam kao da sam bio kastriran. Nisam više, uopće, imao snage, nije bilo niti vriska. Strašno.“ Moralo je tako biti. Protiv istog protivnika, istog vratara, a pobjednički pogodak postigao je igrač koji nije zabio onaj udarac koji je prethodio Horvatovom neiskorištenom sedmercu, Željko Musa. Sada ga je zabio. S guštom i za euforiju čitave Hrvatske. Horvat je opet bio jako dobar i u tom dvoboju, postigao je četiri pogotka, a više od njega zabili su samo Duvnjak (8) i Marić (6). Naposljetku osvojeno srebro, prvo nakon deset godina, bila je osma osvojena Zlatkova medalja na velikim natjecanjima za reprezentaciju Hrvatske. Od Almerije 2005. do Stockholma 2020. S jednog kraja, na drugi kraj Europe.

I dalje nam se pogled zaleti na desnu stranu

Bili smo iznenađeni i u blagom šoku kad smo čuli vijest da Horvat nakon 26 godina napušta Zagreb i odlazi u inozemstvo. I neka i je. Potpuno je zaslužio svojim igrama među zagrebašima i svojim ponašanjem. Pa čak i da je financijski segment presudio, ne treba ga osuđivati. Sigurno je Zlatko i tijekom karijere imao lijepe ponude iz Europe, iz klubova s kojima bi najvjerojatnije ispunio dječački san i došao do kraja Lige prvaka, no vezao se za svoj Zagreb, grad u kojemu je rođen, odrastao i u kojem se najljepše osjeća. Na zalasku karijere, sve se više posvećuje obitelji, šestogodišnjem Andreju, četverogodišnjem Pavlu i jednogodišnjoj Lari. Naravno, uz pomoć supruge Maje, bivše rukometašice. Sada je u Metalurgu, ponajbolji je igrač ove makedonske momčadi koja se natječe u Europskoj ligi. U prošlom dvoboju protiv Kriensa (26:24), Zlaja je bio najbolji strijelac s osam pogodaka. Dakle, sve ide po starome. I s 36 godina na ramenima, Zlaja i dalje leti. Nedostajat će nam u dresu Zagreba. Još uvijek nam se pogled zaleti prema desnoj liniji u nadi da ćemo primijetiti Zlatka, no tamo ga više nema. Ali, ne znači da ga neće ni biti. Kraj karijere je tu, blizu. Nedavno je izjavio kako je blizu tome trenutku, ali voljeli bismo ga gledati još barem jednu sezonu u dresu zagrebaša. A u hrvatskom dresu sigurno ćemo ga gledati, barem do Igara u Tokiju.

Zlaja, sretan ti 36. rođendan!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *