Veličanstvena trenerska karijera popraćena mnoštvom nepotrebnih kritika

Rođen: 22.09.1950.

Ilustracija: montaža / HR Rukomet

Mago di Umago. Čovjek koji često biva pretjerano kritiziran i osporavan od strane nedovoljnih poznavatelja rukometa ili previše „vatrenih“ navijača vrućih glava nakon, tobožnjih, neuspjeha na velikim natjecanjima. Podaci govore sami za sebe. Ono što je napravio s hrvatskom reprezentacijom materijal je za vrhunski dokumentarni film. Preuzeo je tadašnje „Paklene“ i pretvorio ih u prave pravcate „Kauboje“. Uistinu su se ti dečki ponašali poput kauboja, a možda i poput indijanaca. Tko će ga znati. Došavši na klupu reprezentacije u ožujku 2002. godine naslijedivši Josipa Milkovića koji je dotaknuo dno osvojivši posljednje, 16. mjesto na švedskom Euru iste godine, nije niti slutio što ga očekuje. Tada 51-godišnji stručnjak ući će kroz naredne godine u rukometnu besmrtnost.

Rođen u radničkoj obitelji

Nadimak mu svi znaju, a taj je „Mago di Umago“, no Lino Červar zapravo je rođen u Delićima, istarskom selu udaljenom kojih petnaestak minuta vožnje od Poreča. Rođen je i odrastao u siromašnim uvjetima, u radničkoj obitelji gdje je majka Letizija bila čistačica, a otac Petar metalostrugar. Rođen je kao najmlađe dijete pored sestre Marije i brata koji je dobio ime po ocu – Petra. Kao dijete bio je vrlo tih i povučen te je minimalno govorio. Jednom prilikom je Lino rekao kako je prvi put progovorio tek s pet godina, i to od straha, kada se izgubio u vinogradu. Sve ono vrijeme što nije, ili je jako malo pričao, stostruko je nadoknadio u budućnosti. S 12 godina dogodila mu se velika obiteljska tragedija kada je majka Letizija preminula od leukemije. Gubitak majke učinio ga je još čvršćim i odlučnijim u životu koji je tek slijedio.

Umaški Mojsije

Kao tinejdžeru, škola mu je bila na prvom mjestu te je 1969. godine upisao učiteljsku Akademiju u Puli, koju je nekoliko godina kasnije uspješno završio. Postao je profesor hrvatskog jezika, no u tome se nije najbolje snašao te je, istovremeno, pohađao Novinarsku školu. Nedugo potom postao je glavni urednik novinskog lista Arenaturist, a dok se bavio novinarskim poslom, vodio je rukometaše novigradskog Trika. Upravo te 1974. godine započela je njegova trenerska karijera. Nakon nekoliko godina stigla je ponuda koja će ga navesti na najljepši mogući životni put, put obasut trenerskim uspjesima. Godine 1980. ponuđen mu je posao trenera Istraturista iz Umaga. Ne naročito primamljiva ponuda, pogotovo kad se uzme u obzir petoligaški rang u kojem se klub natjecao. No, moralo se odnekud krenuti. Godinu za godinom Červar ih je uvodio u viši rang natjecanja, sve do najjače, prve lige! U tren oka lokalne su protivnike zamijenili za Metaloplastiku, Zagreb, Borac i ostale velike klubove bivše države. Od tih velikih 1980-ih, tadašnji Istraturist, današnji Umag, nikad se više nije srozao niže od druge lige. Danas su ponosni sudionici Paket 24 Premijer lige.

Pomoćnik Milkoviću u povijesnom susretu hrvatske repke

Nakon 11-godišnje nezaboravne pustolovine na sjeveru istarskog poluotoka gdje je i zaradio onaj svoj famozni nadimak, čekale su ga inozemne pustolovine. Jedno se vrijeme zadržao na klupi austrijskog Klagenfurta, a u to vrijeme bio je i pomoćnik Josipa Milkovića na počecima hrvatske rukometne reprezentacije. Červar se može pohvaliti kako je sudjelovao u stvaranju jedne nove reprezentacije, reprezentacije koju je čekala bogata budućnost. U siječnju 1991. godine odigrana je prva povijesna utakmica naše selekcije protiv Japana (23:23) u zagrebačkoj Kutiji Šibica. Červar je na toj utakmici bio odmah pored Milkovića, kojega će 11 godina kasnije naslijediti na klupi Hrvatske te nakon čega će uslijediti zlatno razdoblje hrvatskog rukometa.

Za dlaku izmaknulo zlato na MI s Italijom

Ono što je s Talijanima napravio u nadolazećem razdoblju, spada u SF rukometa. Dobro se zna kako rukomet Talijanima ništa, ili jako malo znači, no Červara nije bilo briga za to. Godine 1994. stigao je na klupu seniorske selekcije Italije i želio je rezultate. Uvijek je težio najvišemu, najboljemu. Bez obzira vozi li Ferrari ili fićeka. Približavale su se Mediteranske igre 1997. godine. „Talijanske“ MI, s obzirom na to da su se održavale u Bariju. Znalo se kako će Červarovi Talijani motivirano i nadahnuto igrati na turniru, no baš u tolikoj mjeri – to nitko nije očekivao. Ulaskom u finale izjednačili su najveći uspjeh talijanske reprezentacije u povijesti iz 1979. godine i finala MI protiv Jugoslavije (8:32), a Lini i društvu nedostajalo je strašno malo da osvoje i zlato. Ipak su s druge strane stajali Hrvati s Kljaićem na klupi. Krajnji rezultat od 21:20 za Hrvatsku pokazao je koliko su Talijani napredovali pod paskom Line Červara.

Nije se moglo lagano s Červarovim Talijanima

Niti mjesec dana ranije, Italija je igrala svoje prvo svjetsko prvenstvo, ono u Japanu. Uistinu, ono što je tih godina s talijanskom reprezentacijom radio Červar, bilo je nezamislivo. U premijernom nastupu na svjetskoj smotri dopala ih je teška skupina s Francuskom, Švedskom, Južnom Korejom, Norveškom i Argentinom. Međutim, svima su parirali te su završili nastup u skupini na petom mjestu s pobjedom (Argentina 21:15), remijem (Norveška 19:19) i tri poraza. Da su postigli pogodak više protiv Norvežana, izborili bi prolaz među 16 najboljih reprezentacija svijeta! Posebno su impresivni bili dvoboji protiv aktualnih svjetskih prvaka Francuza (21:25) te olimpijskih doprvaka i brončanih sa Svjetskog prvenstva ’95., Šveđana, koje su, čak, Červarovi izabranici na poluvremenu vodili 10:8, no veličanstvenu pobjedu prokockali su u posljednjim minutama (17:19). Još je Červara i Italiju čekao nastup na domaćem Euru 1998. godine gdje su osvojili pretposljednje 11. mjesto upisavši dvije pobjede na turniru, jedna je bila protiv Makedonije u borbi za 11. poziciju (27:26), a ona druga je puno puno impresivnija, protiv Šveđana, koji im ovaj puta nisu mogli izmaknuti. Završilo je 29:28 u Bolzanu. Červarova čudesna era, s legendama talijanskog rukometa poput Massottija i Tarafina, približavala se svome kraju.

Kvalifikacije za EP 1996.

Epizodu u Zagrebu najviše će pamtiti po skandalu u završnici sezone

Godine 2000. stiglo je vrijeme za povratak u Hrvatsku. Červara je čekao RK Badel 1862 Zagreb. Veliki zadatak za velikog trenera. U jednoj provedenoj sezoni na klupi Zagrebaša, najviše će mu u sjećanju ostati velika borba s jakim Metkovićem, koji je potpuno parirao najvećem hrvatskom klubu. Te je sezone Zagreb osvojio naslov za „zelenim stolom“, nakon što su Metkovčani odbili završiti posljednju petu utakmicu finalne serije nakon konstantnog sudačkog poguranca u Zagrebovom smjeru. Iako su Červarovi dečki osvojili prvenstvo, Kup nisu uspjeli ispavši od istog protivnika u polufinalu natjecanja (25:26). U Ligi prvaka, Zagreb je pružao solidne partije ispavši u četvrtfinalu od kasnijeg finalista Barcelone.

Idealna opcija za klupu Hrvatske

Samo nekoliko mjeseci nakon Červarovog odlaska sa Zagrebove klupe, odigrano je ono famozno Europsko prvenstvo koje su Hrvati htjeli što prije zaboraviti. Tri poraza u skupini i bilo je jasno – traži se novi izbornik. Traži se nasljednik Josipa Milkovića. Nitko nije bio bolji odabir od 51-godišnjeg Červara koji je radio čudesa na klupi Italije, a još ranije je Umažane uveo iz pete u prvu ligu. Lini je glavni zadatak bio podići palu reprezentaciju Hrvatske, reprezentaciju koja je do 2002. godine osvojila olimpijsko zlato, tri mediteranska zlata, svjetsko srebro i europsku broncu. Na sljedećem Svjetskom prvenstvu u Portugalu cilj je bio napredak u odnosu na posljednja natjecanja (16. mjesto na EP, 9. mjesto na SP), približavanje vrhu. No, Červar je imao drugačije planove…

Červar poveo Kauboje prema portugalskom El Doradu

Prvih sat i pol turnira slutio je na nastavak švedske noćne more. Poraz od Argentine na startu turnira (29:30) i rezultatski deficit na poluvremenu dvoboja sa Saudijskom Arabijom (8:10), nije, nimalo, slutio na dobro. No, onda su „Kauboji“ uzjahali svoje konje te pregazili sve na putu do portugalskog „El Dorada“. Drugi su dio utakmice razbili Saudijce sa 17:8 za konačnih 25:18. Slijedile su pobjede nad Rusijom (28:26), Francuskom (23:22), Mađarskom (30:29), Egiptom (29:23), Danskom (33:27), Španjolskom (39:37, nakon dva produžetka) te, naposljetku, Njemačkom u velikom, toliko opjevanom finalu, koje su Džomba, Metličić, Šola, Balić i ostali dobili s 34:31. Po prvi put (i jedini, još uvijek!), Hrvatska se popela na vrh svijeta. Bolne uspomene na Švedsku zamijenjene su prekrasnim i sunčanim Portugalom. Naravno, kauboji ne mogu preživjeti u hladnoj Skandinaviji, pa im je toplo pirenejsko sunce dobro došlo.

Strašan uzlet u roku od godine i pol

U Atenu na Olimpijske igre 2004. godine, Červar i dečki stigli su kao glavni favoriti. I potpuno su opravdali očekivanja široke mase. Kakva može biti olimpijska skupina negoli teška, no to našima nije bio, uopće, problem. Redom su padali: Island (34:30), Slovenija (27:26), Južna Koreja (29:26), Rusija (26:25), Španjolska (30:22), Grčka (33:27), Mađarska (33:31) i u olimpijskom finalu, stari znanci, Nijemci rezultatom 26:24. Poznati brk Heiner Brand nije ni drugu godinu zaredom mogao zaustaviti nalet „Kauboja“. Hrvatska reprezentacija postala je prva momčad nakon Ujedinjenog tima (odnosno SSSR-a) 1992. godine koja je stigla do olimpijskog zlata sa stopostotnim učinkom. Červar je u godinu i pol Hrvatsku podigao sa posljednje pozicije Europskog prvenstva, do svjetskog i olimpijskog zlata!

Vremena kada je Červar razmazio Hrvatsku

U narednim godinama, nažalost, zlatne medalje više nismo vidjeli, no Červara i društvo gledali smo u finalima. Već 2005. igrano je svjetsko finale u kojemu nije obranjen naslov, Španjolci su bili jači. Dvije godine kasnije dogodila se sportska nepravda kada smo igrali najljepši rukomet na SP-u, no zbog čudnovatog sustava natjecanja završili smo na petom mjestu, unatoč devet pobjeda u deset utakmica. No, ta „nepravda“ nam se sljedećih godina vratila u obliku velikih finala. Eura 2008. i 2010. te domaći Mundijal 2009. godine pamtit ćemo po srebrnim medaljama. Dvaput je bila kobna Francuska te jednom Danska. Červar je tada došao na glas kao izbornik koji gubi finala, s obzirom na to da je na Euru 2010. četvrti put u nizu izgubio finalnu utakmicu (2005., 2008., 2009.). Jednostavno, Lino je tih godina previše razmazio hrvatsku rukometnu javnost velikim uspjesima u tolikoj mjeri, da i kad se ostvario veliki uspjeh, publika je htjela još. 99 posto reprezentacija moglo je samo poželjeti rezultatske dosege Line Červara i hrvatske rukometne reprezentacije.

Sve nam se vratilo (gotovo sve)

Godine 2010. Lino se odlučio posvetiti klupskim obvezama u makedonskom Metalurgu, s kojim je 2012. igrao i finale SEHA lige. Do 2017. godine živio je i radio u Skoplju, a u posljednjoj godini ondje vodio je i makedonsku seniorsku vrstu. U tom razdoblju često je negirao ponovni povratak na klupu „Kauboja“, no presudilo je srce. Nakon šokantnog poraza u polufinalnom susretu i susretu za broncu na SP-u 2017. godine, nasljeđuje Željka Babića na klupi voljene reprezentacije. Povratnička pustolovina započela je domaćim Eurom na kojem, ipak, nije osvojena toliko željena medalja. Koban je bio kiks protiv Švedske u skupini. Peto je mjesto osvojeno, a dogodine na Svjetskom prvenstvu i šesto mjesto. Apetiti mnogih „proždrljivaca“ nisu zadovoljeni, no Červar je, uz podršku HRS-a, ostao na klupi i za ovogodišnje Euro, turnir koji će nam ostati u prekrasnom sjećanju. Nismo se toliko radovali još od ruskog nogometnog srebra od prije dvije godine. Sve one sudačke i sportske nepravde su nam se vratile. Sa zadovoljstvom smo gledali kako izbacujemo Nijemce s turnira, Nijemce koji su godinu ranije uz ogromnu pomoć sudaca prošli dalje na Mundijalu. Norvežani su nam stigli kao naručeni u polufinalu, da izravnamo račune sa SP-a 2017. kada je Horvatov promašeni sedmerac presudio. Tom sedmercu prethodio je nezabijeni udarac Željka Muse, stasitog pivota koji će nam donijeti finale u posljednjim sekundama i baciti u delirij čitavu Hrvatsku, kao i Linu Červara koji je trčao Tele2 Arenom kao malo dijete ne vjerujući što se dogodilo. A dogodilo se čudo. Na čuda nas je, Červar, već naviknuo.

Okruglih 70

Kad je Lino stigao na klupu Hrvatske, imao je 51 godinu. Kad je osvojio svjetsko zlato već je bio navršio 52, a olimpijsko zlato oko vrata stavio je s 53 navršene godine. Veliki Červar danas slavi okruglih 70 godina te se pomalo približava 50. godini u svijetu rukometnih trenera. Tijekom bogate trenerske karijere s Hrvatskom osvojio je svjetsko i olimpijsko zlato, dva svjetska srebra, tri europska srebra, mediteransko zlato i srebro. Ne smije se zaboraviti niti mediteransko srebro s Italijom. Dakle, kad se sve zbroji, ukupno devet finala na velikim natjecanjima. A kad se još pribroje klupski uspjesi s Istraturistom, Zagrebom…

“Zar mislite da neznalica može osvojiti tolika odličja, biti olimpijski pobjednik i svjetski prvak?”

Lini nema kraja. A koliko je samo navlačio negativnih komentara na sebe tijekom godina… Navikao je na ustaljeni običaj – nova medalja, nova kritika. Jednom prilikom je izjavio: „Moj jedini odgovor na te i takve napade uvijek je bio samo naporan rad. Tako sam i izgradio svoje ime u rukometnom svijetu i životu općenito, a oni zavidni mogli su samo pričati u prazno. Znate, rezultate ti nitko ne može oduzeti, postoji nešto što se zove životopis, s popisom svih uspjeha. Taj popis dokazuje sve što sam napravio u karijeri i najbolji je protuotrov za sve one koji su omalovažavali ili misle omalovažavati. Zar mislite da neznalica može osvojiti tolika odličja, biti olimpijski pobjednik i svjetski prvak?“ Pametnomu dosta…

Sretan rođendan, Lino!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *