Vječna enigma na golu, Mirko Alilović

HRS

Mirko Alilović legenda je hrvatskog reprezentativnog rukometa, u to nema nikakve sumnje. Nakon Matoševića, Šole i Loserta, Hrvatska je trebala kvalitetnog konstantnog golmana u izgradnji ekipe koja će oživjeti stare dane slave i tu ulogu trebao je odraditi Mirko Alilović. Razveselio nas je bezbroj puta u velikim utakmicama i protiv nekih od najboljih igrača na svijetu. Bilo je trenutaka kada je djelovao poput hobotnice na golu i s njime na golu obrana Hrvatske činila se puno jačom što je dovodilo i do dobrih rezultata. Kako je vrijeme prolazilo, a kvaliteta reprezentacije opadala, rezultati su počeli opadati. Velik dio krivnje svalio se na Mirka i to se odrazilo i na njegove predstave u reprezentaciji. Naravno, teško je u rukometu kriviti vratara za neuspjeh, ponajviše jer on često ne ovisi sam o sebi već i o obrani koju ima ispred sebe. Nezahvalno je upirati prstom u jednog čovjeka i proglasiti ga krivim za neuspjeh, a da Mirko nije zaslužio takav tretman pokazuju i njegovi rezultati s reprezentacijom. Uz to, kada bi stao između vratnica u svom klubu, bio je to neki drugi Alilović. Izgledao bi moćno i nesavladivo kao u svojim najboljim danima. Atmosfera u klubu i reprezentaciji očigledno može imati velik utjecaj na igrača i Mirko je odličan primjer toga. Nažalost, kako to često biva s hrvatskom reprezentacijom i nekim velikim igračima, nije dobio oproštaj kakav je zaslužio i na “mala vrata” se povukao iz reprezentacije. Unatoč tome, nećemo i ne smijemo zaboraviti sve što je dao za reprezentaciju, a dao je jako puno.

Klubovi u kojima je nastupao

Mirko Alilović rođen je 15. rujna 1985. godine u Ljubuškom, u Bosni i Hercegovini. S 15 godina potpisao je svoj prvi ugovor s rukometnim klubom iz istog grada. U ligi Bosne i Hercegovine igrao je pet godina, do 2005., a osvojio je tri nacionalna prvenstva i jedan kup te velik broj manjih trofeja. Proglašen je u tom periodu i za najboljeg sportaša Ljubuškog. Njegove predstave nisu ostale nezapažene jer 2005. godine, još kao mladić dobiva ponudu velikog Ademar Leona iz Španjolske koju jednostavno nije mogao odbiti. I u Španjolskoj je proveo pet godina, a s Ademarom je osvojio španjolski kup te igrao jedno finale EHF kupa. Može se reći da je u ovom periodu zapravo izrastao u klasnog vratara i postao veliko pojačanje za reprezentaciju iz koje jednostavno nije mogao biti izostavljen.

2010. godine odlazi u susjedstvo, točnije u slovensko Celje gdje se zadržao samo tu jednu sezonu i nije osvojio niti jedan trofej. Najveći dio karijere proveo je u drugom klubu iz susjedstva, mađarskom divu Veszpremu. U Veszpremu je igrao od 2011. godine pa sve do 2018., a osvojio je pregršt trofeja. Neki od njih vrijedni spomena su šest titula mađarskog prvaka, sedam mađarskih kupova, dva naslova prvaka SEHA lige, a nastupio je i u dva finala Lige prvaka koju nažalost nije uspio osvojiti.

Nakon Veszprema prelazi u redove njihovog rivala Pick Szegeda u kojem brani i danas. S Pick Szegedom osvojio je mađarski kup u svojoj prvoj sezoni u klubu.

Reprezentacija

Mirko Alilović, budući da je rodom iz Bosne i Hercegovine, debitirao je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine 2006. godine, ali nakon svega četiri utakmice koje je odigrao za reprezentaciju BiH, odlučio se ipak obući dres Hrvatske. Za Hrvatsku je debitirao dvije godine kasnije i bio je član ekipe koja je igrala Europsko prvenstvo u Norveškoj 2008. godine. Već tada Mirko se istaknuo kao važna karika reprezentacije te je bio jedan od važnijih igrača na putu Hrvatske do finala istog natjecanja. Nažalost, u finalu je od Hrvatske bila jača Danska, a Mirko i ostatak ekipe okitili su se srebrnim odličjem.

2009. godine uslijedilo je Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj i još jednom sličan scenarij kao i godinu ranije. Hrvatska dolazi u finale te ga gubi, ali ovaj put od Francuske. Bila je to jedna utakmica za zaborav, kako za reprezentaciju u cjelini, tako i za Mirka kao pojedinca jer je na toj utakmici imao samo šest obranjenih udaraca protivnika iz 24 pokušaja.

2010. godine, reprezentacija putuje u Austriju na još jedno Europsko prvenstvo. Treću godinu u nizu, Hrvatska ima odličan turnir i nakon fantastičnih partija dolazi u finale. U finalu igraju protiv Francuske u reprizi utakmice iz 2009. i ishod je opet isti. Francuska je jednostavno prejaka i odnosi zlato, a Hrvatska se morala zadovoljiti srebrom. U ovoj utakmici Mirko je briljirao i bio najbolji pojedinac u ekipi Hrvatske, ali to nije bilo dovoljno.

2012. godine u Srbiji na novom Europskom prvenstvu, Hrvatska se okitila brončanim odličjem jer jednostavno uvjeti za igru, kao i suđenje u polufinalu protiv domaćina bili su ispod svake razine korektnosti te su Mirko i ostatak reprezentacije za odličje pobijedili Španjolsku u utakmici za treće mjesto. Jedan od najpoznatijih trenutaka u karijeri Mirka Alilovića desio se u drugom krugu na ovom prvenstvu kada je Hrvatska konačno slomila Francuze rezultatom 29:22, a Mirko je legendarnom obranom zaustavio sedmerac Guillaumeu Joliju i tako prelomio utakmicu.

Iste godine igrale su se i Olimpijske igre u Londonu gdje je Hrvatska još jednom bila brončana, a u polufinalu je opet jača bila Francuska. Za treće mjesto pobijeđena je Mađarska, a Mirko je na oba spomenuta turnira bio prvi izbor na vratima Hrvatske i odradio je solidan posao.

Uslijedila je mala pauza što se tiče odličja na velikim natjecanjima za Hrvatsku da bi 2016. godine Hrvatska na Europskom prvenstvu u Poljskoj u polufinalu izgubila od Španjolske, a u borbi za treće mjesto i broncu svladala Norvešku. Ovdje Mirko više nije bio prvi izbor većinu vremena ili je njegova minutaža provedena na golu bila drastično smanjena.

2016. godine ujedno se Mirko i povukao iz reprezentacije, kao što smo rekli, ne baš na način na koji je to zaslužio. Oštre kritike bile su upućene na njegov račun, ali to nije ono najgore. U jednom intervjuu za hrvatske novine izjavio je kako su kritike stizale i do njegove obitelji te je zajedno sa svojim najmilijima dobivao pregršt napada od strane nadobudnih “navijača”. Na zalasku svoje rukometne karijere, Mirko nema ni za čime žaliti, s Hrvatskom je osvojio tri srebra i četiri bronce s velikih natjecanja i po tome će ostati zapamćen. Jedino nam može biti žao, kao što je sigurno i njemu, da nije svoju veliku reprezentativnu karijeru okitio i zlatnim odličjem.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *